Geni i nastanak raka
Tri su
osnovne skupine gena koji su važni za nastanak tumora: onkogeni,
tumor-supresorski geni i geni za popravak pogrešaka u DNK molekuli.
Onkogeni su promijenjena inačica
normalnih staničnih gena koje nazivamo protonkogenima a koji imaju ulogu u
prijenosu signala u stanici. Proteinski
produkti onkogena nazivaju se onkoproteinima.
Do aktivacije onkogena može doći na tri načina: zbog mutacije u samom
genu, kromosomskih promjena ili kao posljedica amplifikacije tj. duplikacije
gena.
Tumor-supresorski geni
jesu geni čiji gubitak ili inaktivacija dovode do nastanka raka; najviše
istraživani tumor-supresorski gen je gen p53. Njegov gubitak ili mutacija
nađeni su u više od polovine svih tumora u ljudi. Tumor-supresorski geni su i
BRCA1 i BRCA2 koji se povezuju s nasljednim rakom dojke.
Do tumorske
transformacijske stanice može doći i djelovanjem na kontrolne točke u kojima se
provjerava jeli stanica spremna uči u slijedeću fazu staničnog ciklusa ili
djelovanjem na gene koji sudjeluju u popravku pogrešaka DNA.
Širenje raka
Metastaziranje
je širenje tumora iz jednog dijela tijela u drugi dio koji s njim nije izravno
povezan, prijenosom tumorskih stanica krvlju i limfom. Ovo svojstvo tumora
ponajviše otežava liječenje i u velikoj je mjeri odgovorno za smrt bolesnika.
Metastaziranje je složeni proces koji se zbiva
u više koraka i samo najmalignije tumorske stanice mogu stvoriti udaljenu
metastazu. Da bi tumorske stanice ušle u krvotok, moraju najprije prodrijeti
kroz bazalnu membranu u procesu koji se naziva tumorskom invazijom. Da bi tumor narastao do veličine od 2 mm, mora
procesom tumorske angiogeneze stvoriti vlastiti sustav krvnih žila. Angiogeneza je važna i za određivanje prognoze
i kao cilj liječenja bolesnika s tumorom.
Imunološki sustav i rak
Iako
imunološki sustav može prepoznati tumor i pokrenuti reakciju protiv njega, ta
imunološka reakcija redovito nije učinkovita. Otkriven je veliki broj tumorskih
antigena koji prepoznaju stanice imunološkog sustava koje reagiraju specifično
protiv tumora.
Odgovor imunološkog sustava na tumor istražuje se na
nekoliko razina. Prva je molekulska razina na kojoj se istražuju sami tumorski
antigeni koji čine osnovu i nužni uvjet za učinkovitu imunološku reakcije na
tumor. Zatim se proučava sama, najčešće vrlo složena reakcija protiv tumora. Na
kraju se posebno istražuju mehanizmi kojima se tumor štiti, odnosno izbjegava
imunološki nadzor. Većina dosad otkrivenih tumorskih antigena nije specifična
za tumor, nego je prisutna i u nekim zdravim tkivima.
Karcinogeneza
Za nastanak tumora potrebne su promijene u genima
koje stanici daju nova biološka svojstva. Analizom genoma tumorske stanice
potvrđeno je postojanje gena čija aktivacija odnosno inaktivacija, ima ulogu u
nastanku i širenju tumora. Uzroci poremećaja navedenih gena su različiti, pa
možemo govoriti o kemijskoj, fizikalnoj i biološkoj karcinogenezi.
Kemijski karcinogenici
mogu biti egzogene i endogene tvari. U egzogene tvari ubrajamo prirodne
spojeve, proizvode različitih organizama, proizvode pirolize te produkte
industrijske proizvodnje. Konkretno dakle govorim o pušenju, konzumaciji
alkohola, prehrambenim navikama te o nekim tvarima kojima smo izloženi na radnom
mjestu. Pušenje je odgovorno za 30% svih smrti uzrokovanih rakom. Dim cigarete
sadržava 40 genotoksičnih tvari. Budući da se alkohol, u ispitivanjima na
životinjama, nije pokazao karcinogenim, smatra se da je mehanizam njegova
djelovanja vezan uz deficite u prehrani vezane s alkoholizmom ili uz povećanje
propusnosti sluznice za druge karcinogene. Prehrambene navike tj. neke tvari
koje unosimo prehranom su također kao i pušenje odgovorni za oko 30% smrti od
raka. Zanimljivo je da aditivi i pesticidi čine tek 1% karcinogena iz hrane.
Ostalih 99% čine prirodni sastojci hrane ili se razvijaju djelovanjem
mikroorganizama ili nastaju prigodom
toplinske obrade hrane. Karcinogenici kojima smo izloženi na radnom mjestu su
azbest, niklena i drvena prašina, kemikalije u kožnoj industriji, benzen.
Endogene
tvari imaju sposobnost izazivanja zloćudne preobrazbe stanice, njihovi
najvažniji predstavnici su slobodni kisikovi radikali koji mogu oštetiti DNK, a
egzogeni karcinogenici pospješuju njihov nastanak.
Kada
govorimo o fizikalnoj karcinogenezi,
promatramo učinke ionizirajućeg i ultraljubičastog zračenja. Izvori zračenja
mogu biti prirodni kao kod UV-zračenja, Sunčeve svijetlosti, zračenja iz
svemira ili umjetni iz medicinskih i industrijskih uređaja.
Epidemološkim je istraživanjima dokazano da mnogi
virusi sudjeluju kao aktivacijski čimbenici u nastanku zloćudnih tumora, čime
smo stigli do treće stavke u nabrajanju do bioloških
karcinogena. Utvrđena je povezanost hepatitis B i C virusa s
hepatocelularnim karcinomom, HIV-a s limfomom te međuostalima i povezanost
humanog papilomavirusa s rakom vrata maternice.
IZVORI:
1.
Klinička onkologija, E. Vrdoljak, M. Šamija, Z. Kusić, M. Petković, D. Gugić,
Z. Krajina, Medicinska naklada, Zagreb