BIOLOGIJA RAKA I KARCINOGENEZA

Geni i nastanak raka 

 Tri su osnovne skupine gena koji su važni za nastanak tumora: onkogeni, tumor-supresorski geni i geni za popravak pogrešaka u DNK molekuli.

 Onkogeni su promijenjena inačica normalnih staničnih gena koje nazivamo protonkogenima a koji imaju ulogu u prijenosu signala u stanici.  Proteinski produkti onkogena nazivaju se onkoproteinima.  Do aktivacije onkogena može doći na tri načina: zbog mutacije u samom genu, kromosomskih promjena ili kao posljedica amplifikacije tj. duplikacije gena.

 Tumor-supresorski geni jesu geni čiji gubitak ili inaktivacija dovode do nastanka raka; najviše istraživani tumor-supresorski gen je gen p53. Njegov gubitak ili mutacija nađeni su u više od polovine svih tumora u ljudi. Tumor-supresorski geni su i BRCA1 i BRCA2 koji se povezuju s nasljednim rakom dojke.

 Do tumorske transformacijske stanice može doći i djelovanjem na kontrolne točke u kojima se provjerava jeli stanica spremna uči u slijedeću fazu staničnog ciklusa ili djelovanjem na gene koji sudjeluju u popravku pogrešaka DNA.

 Širenje raka

 Metastaziranje je širenje tumora iz jednog dijela tijela u drugi dio koji s njim nije izravno povezan, prijenosom tumorskih stanica krvlju i limfom. Ovo svojstvo tumora ponajviše otežava liječenje i u velikoj je mjeri odgovorno za smrt bolesnika.

 Metastaziranje je složeni proces koji se zbiva u više koraka i samo najmalignije tumorske stanice mogu stvoriti udaljenu metastazu. Da bi tumorske stanice ušle u krvotok, moraju najprije prodrijeti kroz bazalnu membranu u procesu koji se naziva tumorskom invazijom.  Da bi tumor narastao do veličine od 2 mm, mora procesom tumorske angiogeneze stvoriti vlastiti sustav krvnih žila.  Angiogeneza je važna i za određivanje prognoze i kao cilj liječenja bolesnika s tumorom.

Imunološki sustav i rak

 Iako imunološki sustav može prepoznati tumor i pokrenuti reakciju protiv njega, ta imunološka reakcija redovito nije učinkovita. Otkriven je veliki broj tumorskih antigena koji prepoznaju stanice imunološkog sustava koje reagiraju specifično protiv tumora.

Odgovor imunološkog sustava na tumor istražuje se na nekoliko razina. Prva je molekulska razina na kojoj se istražuju sami tumorski antigeni koji čine osnovu i nužni uvjet za učinkovitu imunološku reakcije na tumor. Zatim se proučava sama, najčešće vrlo složena reakcija protiv tumora. Na kraju se posebno istražuju mehanizmi kojima se tumor štiti, odnosno izbjegava imunološki nadzor. Većina dosad otkrivenih tumorskih antigena nije specifična za tumor, nego je prisutna i u nekim zdravim tkivima.

Karcinogeneza

Za nastanak tumora potrebne su promijene u genima koje stanici daju nova biološka svojstva. Analizom genoma tumorske stanice potvrđeno je postojanje gena čija aktivacija odnosno inaktivacija, ima ulogu u nastanku i širenju tumora. Uzroci poremećaja navedenih gena su različiti, pa možemo govoriti o kemijskoj, fizikalnoj i biološkoj karcinogenezi.

Kemijski karcinogenici mogu biti egzogene i endogene tvari. U egzogene tvari ubrajamo prirodne spojeve, proizvode različitih organizama, proizvode pirolize te produkte industrijske proizvodnje. Konkretno dakle govorim o pušenju, konzumaciji alkohola, prehrambenim navikama te o nekim tvarima kojima smo izloženi na radnom mjestu. Pušenje je odgovorno za 30% svih smrti uzrokovanih rakom. Dim cigarete sadržava 40 genotoksičnih tvari. Budući da se alkohol, u ispitivanjima na životinjama, nije pokazao karcinogenim, smatra se da je mehanizam njegova djelovanja vezan uz deficite u prehrani vezane s alkoholizmom ili uz povećanje propusnosti sluznice za druge karcinogene. Prehrambene navike tj. neke tvari koje unosimo prehranom su također kao i pušenje odgovorni za oko 30% smrti od raka. Zanimljivo je da aditivi i pesticidi čine tek 1% karcinogena iz hrane. Ostalih 99% čine prirodni sastojci hrane ili se razvijaju djelovanjem mikroorganizama ili  nastaju prigodom toplinske obrade hrane. Karcinogenici kojima smo izloženi na radnom mjestu su azbest, niklena i drvena prašina, kemikalije u kožnoj industriji, benzen.

Endogene tvari imaju sposobnost izazivanja zloćudne preobrazbe stanice, njihovi najvažniji predstavnici su slobodni kisikovi radikali koji mogu oštetiti DNK, a egzogeni karcinogenici pospješuju njihov nastanak.

Kada govorimo o fizikalnoj karcinogenezi, promatramo učinke ionizirajućeg i ultraljubičastog zračenja. Izvori zračenja mogu biti prirodni kao kod UV-zračenja, Sunčeve svijetlosti, zračenja iz svemira ili umjetni iz medicinskih i industrijskih uređaja.

Epidemološkim je istraživanjima dokazano da mnogi virusi sudjeluju kao aktivacijski čimbenici u nastanku zloćudnih tumora, čime smo stigli do treće stavke u nabrajanju do bioloških karcinogena. Utvrđena je povezanost hepatitis B i C virusa s hepatocelularnim karcinomom, HIV-a s limfomom te međuostalima i povezanost humanog papilomavirusa s rakom vrata maternice.

IZVORI:

1. Klinička onkologija, E. Vrdoljak, M. Šamija, Z. Kusić, M. Petković, D. Gugić, Z. Krajina, Medicinska naklada, Zagreb

 

OPĆENITO O TUMORIMA

Naše tijelo je sastavljeno od stanica. U svakoj stanici sadržan je DNK, koji upravlja svim njezinim akcijama. Nakupine stanica  tvore tkiva. Tkiva pak tvore organe. Normalne stanice rastu, dijele se kako bi zamijenile umiruće ili istrošene stanice, te nakon nekog vremena i same odumru taj ciklus zovemo stanični ciklus. Kada se DNK neke stanice ošteti, ona popravi to oštećenje ili odumre. Tako se tkiva i organi u ljudskom organizmu  nalaze u kontinuiranom procesu obnavljanja i regeneracije. U slučaju da ovaj proces izmakne kontroli stanice se nastavljaju nekontrolirano i ubrzano dijeliti stvarajući nefunkcionalnu masu koju zovemo neoplazma, novotvorevina ili tumor.

Tumorske stanice ne popravljaju oštećenje niti ne odumiru, one se dijele i tako oštećen DNK prenose na novonastale stanice. Dovoljna je samo jedna stanica koja ima oštećen DNK da bi tumor nastao, jer će od jedne stanice nastajati sve više novih stanica sa oštećenim DNK. 

Pošto tumori nastaju iz jedne stanice kažemo da su monoklonskog podrijetla.Osnovna podjela tumora je na benigne ili dobroćudne tumore i na maligne ili zloćudne tumore. Zloćudni  tumori koje još zovemo rak napadaju okolno tkivo tj. urastaju u njega i mogu stvarati metastaze – udaljene presadnice u organe, dok benigni tumori rastu na način da potiskuju okolno tkivo i ne stvaraju metastaze.

Onkologija je znanost koja se bavi prevencijom, dijagnostikom i liječenjem tumora. Onkolozi i drugi kliničari dijele tumore na solidne (rak nekog organa, rak tkiva) i hematološke tumore (rak limfnog/hematopoetskog tkiva). Oba tipa tumora su slični po nekontroliranom rastu abnormalnih stanica, a općenito, solidni tumori tvore izraslinu ili višestruke izrasline, a hematološki tumori svojim rastom i umnožavanjem ugrožavaju normalne stanice koje kruže tijelom putem krvotoka.

Postoji više različitih vrsta  tumora koji se prema vrsti tkiva od kojeg su nastali mogu podijeliti u četiri osnovne grupe:

Karcinomi – tumori koji nastaju od epitelnih stanica (stanice koje pokrivaju tijelo, oblažu tjelesne šupljine i unutrašnje organe i formiraju žlijezde),

Sarkomi – tumori koji nastaju od mezenhimnih stanica (stanice koštanog, hrskavičnog, mišićnog, masnog, kao i nekog drugog vezivnog ili potpornog tkiva),

Hematološki tumori - Pojavljuju se u krvi, koštanoj srži i u limfnim čvorovima. Uključuju leukemije, limfome i mijelome, a bolest se može razviti kod odraslih i djece.

Tumori središnjeg živčanog sustava - Zloćudni tumori koji se razvijaju u mozgu i leđnoj moždini.

U sljedećem postu ću pisati o biologiji raka gdje ću, nadam se, detaljnije razjasniti kako rak nastaje.

Izvori:

1. Onkologija - Vrste tumora po mikroskopskom ili genetskom izgledu stanice
2. Wikipedia - Novotvorina

UVOD

Prije nešto više od godinu dana saznala sam da bolujem od raka dojke. U početku liječenja mnoge stvari nisam razumjela, imala sam povjerenje u to da će liječnik učiniti ono što je najbolje za moje ozdravljenje.

Početni entuzijazam mog onkologa brzo je prošao kad je na jednom nalazu otkriveno suspektno područje na kosti te su postavili sumnju na metastaze. Ta sumnja se u konačnici nije potvrdila ali mi je otvorila oči u smislu da se ja kao pacijent moram sama informirati o bolesti iz svih raspoloživih medija i da, kako bi lakše podnijela i razumjela dijagnoze moram razgovarati s liječnicima i tražiti i druga mišljenja, jer su u konačnici i oni samo ljudi koji mogu pogriješiti.

Odlučila sam pisati ovaj blog da bi služio kao izvor informacija drugima u sličnoj situaciji. Informacije na ovom blogu su prikupljene iz stručne literature, informativnih letaka, web stranica koje su navedene u korisnim linkovima i iz razgovora s medicinskim osobljem.

Namjeravam pisati o svemu što je vezano uz temu rak dojke, od dijagnostike preko metoda liječenja gdje se namjeravam osvrnuti na alternativu pa sve do promijene načina života kao potporu izlječenju.