KEMOTERAPIJA II dio

PRIMJENA KEMOTERAPIJE U LIJEČENJU RAKA DOJKE

Način primanja kemoterapije

Liječnici daju kemoterapiju u ciklusima, nakon razdoblja primanja terapije slijedi razdoblje odmora i obnove. Kemoterapija se prima svaki prvi dan novog ciklusa, a neki lijekovi se primaju više dana u nizu te je potreban kraći boravak u bolnici. Nakon primanja lijeka se tijelu daje vrijeme za obnovu i oporavak od nuspojava. Između dvije kemoterapije tako prođe od 1 tjedna do 3 tjedna, što ovisi o lijekovima koje primate. Ovakvim režimom se kemoterapija obično prima od 3 do 6 mjeseci.

Sami kemoterapijski lijekovi se dobivaju u obliku infuzije u krvotok, u oralnom obliku, mogu se lokalno aplicirati (kod kožnih metastaza) ili intratekalno aplicirati (kod moždanih metastaza). Infuzije se mogu davati u perifernu venu (braunila – koja se vadi nakon apliciranja lijeka) ili preko potkožnog venskog katetera (port – koji se postavlja u lokalnoj anesteziji i ostaje sve do završetka liječenja).

Doze kemoterapeutika koje pacijent dobije ovise o tjelesnoj težini i visini ali i o općem stanju kao npr. vrijednosti u krvi. Zato je važno za vrijeme terapije pratiti tjelesnu težinu i o tome obavijestiti onkologa.

Kako bi se ublažile nuspojave i/ili alergijske reakcije na lijek, može se dobiti premedikacija dakle lijekovi za ublažavanje nuspojava. Također dobivanju kemoterapije može prethoditi pregled onkologa, vađenje krvi, EKG ili neki drugi pregledi kako bi se utvrdilo dali je Vaše tijelo u stanju podnijeti kemoterapiju.

Kemoterapijski protokoli u liječenju raka dojke

Citostatici se često u primjeni kombiniraju tako da se nuspojave dva lijeka ne preklapaju. Kombiniranjem se nastoji postići smanjenje mogućnosti nastanka dvostruko rezistentnih klonova i djelovanje na tumor u različitim fazama staničnog ciklusa. Osim međusobno, postoje i mogućnosti kombiniranja kemoterapije s ostalim oblicima onkološkog liječenja kao što je zračenje, imunoterapija i hormonska terapija. Najčešći kemoterapijski protokol za rak dojke:

CMF: Ciklofosfamid , Metotrexat i 5-Fluorouracil

AC: Doxorubicin (adriamycin) i Ciklofosfamid

EC: Epirubicin, Ciklofosfamid

TC: Docetaxel (taxotere), Ciklofosfamid

FAC: Ciklofosfamid, Doxorubicin i 5-Fluorouracil.

FEC: Ciklofosfamid, Epirubicin i 5-Fluorouracil

TAC: Docetaxel (taxotere), Doxorubicin  i Ciklofosfamid

Često primjenjivani citostatici

Ciklofosfamid  – je najčešće primijenjeni alkilirajući spoj, ubrajamo ga u grupu dušični iperit. Najvažnije neželjene posljedice su oštećenje funkcije koštane srži (mjelosupresija) i gubitak kose i/ili dlaka po tijelu (alopecija).

Metotrexat - je najšire primijenjen antifolat iz grupe antimetabolita. Najvažnije neželjeno djelovanje je izazivanje oštećenja funkcije koštane srži (mjelosupresija), upale u ustima (mukozitis) i ako se koristi u većim dozama, oštećenje bubrega (nefrotoksičnosti).

5-Fluorouracil – je najčešće primjenjivan fluoropirimidin, također iz grupe antimetabolita. Najizraženije neželjene posljedice su upale u ustima (mukozitis), ali i oštećenje cijele sluznice probavnog trakta i  funkcije koštane srži (mjelosupresija).

Doxorubicin (adriamycin)- ubraja se među antitumorske antibiotike, točnije u antracikline. Nuspojave su oštećenje funkcije koštane srži (mjelosupresija), ispadanje kose i dlačica po tijelu (alopecija) i oštećenje srca (kardiotoksičnost).

Epirubicin – je isto kao i doxorubicin u grupi antraciklina, sa sličnim nuspojavama osim što je kardiotoksičnost slabije izražena.

Docetaxel (taxotere) – ubrajamo ga zajedno s Paklitaxelom u inhibitore mitoze, točnije u taksane. Najvažnije nuspojave su oštećenje funkcije koštane srži (mjelosupresija), alergijske reakcije, oštećenje perifernih živaca (periferna neuropatija), bolovi u zglobovima i mišićima te ispadanje kose (alopecija).

Cisplatin – je kompleks platine, dakle ubrajamo ga u alkilirajuća sredstva. Najčešće nuspojave su oštećenje bubrega (nefrotoksičnost), oštećenje funkcije koštane srži (mijelotoksičnost), mučnina i povraćanje, toksično djelovanje na receptore i živce u unutarnjem uhu (ototoksičnost)  i  oštećenje živaca (neurotoksičnost). Radi jakog djelovanja na bubrege, ordinira se uz fiziološku otopinu prije i nakon terapije i uz upute kod kuće uzimati puno tekućine.

Vinorelbin – je mitotički inhibitor koje ubrajamo u vinka-alkaloide. Najznačajnija nuspojava ovog lijeka je oštećenje  perifernih živaca (periferna neuropatija).

Kadcyla je lijek protiv karcinoma koji sadrži djelatnu tvar trastuzumab emtansin. Koristi se za liječenje uznapredovalog metastatskog raka dojke (raka koji se proširio na druge dijelove tijela) u odraslih koji su prethodno primali trastuzumab i taksan (vrsta lijeka protiv raka). Može koristiti samo kada je utvrđeno da rak ima prekomjerno izražen HER2 biljeg: to znači da stanice raka na svojoj površini proizvode velike količine bjelančevine koja stimulira rast stanica raka naziva HER2 (human epidermal growth factor).

IZVORI:

1. Klinička onkologija, E. Vrdoljak, M. Šamija, Z. Kusić, M. Petković, D. Gugić, Z. Krajina, Medicinska naklada, Zagreb

2. Edukativna knjižica – Oboljela žena, Udruga „Sve za nju“

3. Edukativna knjižica - Informacije za pacijente koji primaju onkološku terapiju za karcinom dojke, doc.dr. Semir Bešlija, dr. Anes Pašić, mr.sci.dr. Timur Cerić, Udruženje onkologa Bosne i Hercegovine

KEMOTERAPIJA I dio

OPĆENITO O KEMOTERAPIJI

Kemoterapija je liječenje raka kemijskim sredstvima koja uništavaju zloćudne stanice. Ti se lijekovi često nazivaju citostatici, citotoksični, antitumorski ili antineoplastični lijekovi. Naziv kemoterapija rabi se jer se tim liječenjem rast zloćudne stanice kontrolira kemijskim putem. Osnivač je kemoterapije njemački istraživač Paul Erlich (1854.-1915.), koji je primijenio kemijska sredstva u liječenju zaraznih bolesti (salvarasan u liječenju sifilisa). Prvo moderno kemoterapijsko sredstvo u liječenju tumora bio je bojni otrov dušični plikavac, primijenjen 1943. godine u liječenju Hodgkinove bolesti. Posljednjih desetljeća više od 50 vrsta citostatika koristi se u liječenju preko 200 različitih zloćudnih tumora.

Oblici kemoterapije

Adjuvantna terapija -oblik sistematskog liječenja nakon lokalnog (koji je najčešće kirurška operacija), a cilj je iskorijeniti mikrometastatska žarišta bolesti.

Neoadjuvantna terapija - ili primarna kemoterapija, kojom se nastoji postići smanjenje tumorske mase, kako bi kirurški zahvat bio manji, ili uopće mogući.

Palijativna terapija- njezin je cilj produljenje života, odnosno smanjenje simptoma bolesti. Nastoji se postići potpuna ili djelomična remisija bolesti (nestanak bolesti ili značajno smanjenje tumorske mase) i obično se primjenjuje dok god postoji terapijski odgovor.

Vrste kemoterapijskih lijekova

Prema mehanizmu djelovanja i kemijskom sastavu, citostatike dijelimo u slijedeće skupine:

  1.  Alkilirajuća sredstva – ovi spojevi imaju jednu ili dvije alkalne grupe koje stvaraju kovalentne veze s DNA to rezultira inhibicijom ili netočnom reprodukcijom DNA, što u konačnici uzrokuje mutaciju ili staničnu smrt . Prvi alkilirajući agens, sumporni iperit, sintetiziran je u 19. stoljeću, a kao kemijsko oružje je primijenjen u Prvom svjetskom ratu. U razdoblju između dva svjetska rata sintetiziran je dušikov iperit koji se prvi put klinički primjenjuje 1942. godine i ta se godina smatra početkom razvoja moderne kemoterapije. Grupe alkilirajućih sredstava su:

    a) dušični iperiti - ciklofosfamid, ifosfamid, mekloretamin, melfalan, klorambucil,

    b) etilenimini i metilmelamini - tiotepa,

   c) alkilsulfonati - busulfan,

   d) derivati nitrozoureje - karmustin, lomustin, semustin, streptozocin,

   e) triazeni - dakarbazin i

   f) kompleksi platine - cisplatin, karboplatin te prokarbazin.

 2.    Protumetaboliti ili antimetaboliti – tvore skupinu citostatika koji  strukturno ili fiziološki nalikuju produktima staničnih procesa te su kao lažni građevni blokovi uključeni u dijeljenje stanice. Tako sprječavaju rast tumorskih stanica i uzrokuju njihovo nepovratno oštećenje što rezultira staničnom smrću. Podskupine ove vrste lijekova su:

   a) analozi folne kiseline – metotreksat,

   b) analozi pirimidina - 5-fluorouracil, 5-fluorodeoksiuridin, citarabin,

   c) analozi purina - merkaptopurin, tiogvanin, pentostatin, kladribin.

 3) Protutumorski antibiotici imaju različite mehanizme djelovanja: neki, primjerice, se vežu na genetski materijal i sprječavaju kopiranje stanica, drugi uzrokuju pucanje lanaca u DNA i time dovode do smrti stanica. Neki pak se veže na stanične membrane i čine ih propusnima, tako da smetaju metabolizam stanica. Najvažniji predstavnici ove grupe su antraciklini (doksorubicin, epirubicin), lijekovi koji potječu iz različitih sojeva gljivice Streptomyces, danas najučinkovitiji lijek protiv raka. U protutumorske antibiotike također ubrajamo bleomicin i mitomicini.

 4.   Sredstva biljnog podrijetla

   a) Inhibitori mitoze- su izvedeni iz prirodnih tvari, a djeluju na mikrotubule – mikrocjevčice koje su dio staničnog skeleta, a uloga im je prijenos tvari unutar stanice. Ova vrsta lijekova se dijeli u dvije grupe;

    i) Vinka-alkaloidi – dobivamo ih iz zimzelenih biljaka. Citotoksični učinak ostvaruju vezivanjem s tubulinom, proteinom koji je osnovna komponenta mikrotubula. To dovodi do otapanja mikrotubula, i na kraju do smrti stanice. Predstavnici su vinkristin, vinblastinom i vinorelbinom.

    ii) Taksani – dobivamo ih iz kore tise, biljke iz porodice Taxaceae. Uzrokuju povećano formiranje i stabilizaciju mikrotubula, što inhibira njihovu funkciju. Predstavnici ove skupine su docetaksel i paklitaksel.

   b) Inhibitori topoizomeraze – su izvedeni iz otrovnih biljaka, a blokiraju enzime koji sudjeluju u popravljanju oštečene DNA. Dijelimo ih na osnovi enzima koje inhibiraju na;

    i) inhibitore topoizomeraze I: irinotekan, topotekan i

    ii) inhibitore topoizomeraze II: etopozid, etopozidfosfat.

IZVORI:

1. Klinička onkologija, E. Vrdoljak, M. Šamija, Z. Kusić, M. Petković, D. Gugić, Z. Krajina, Medicinska naklada, Zagreb

2. Edukativna knjižica – Oboljela žena, Udruga „Sve za nju“